3. Tenis

Tenis sam počeo igrati 1992., u četrdeset i drugoj, što i nije baš najbolje vrijeme za početak bavljenja nekim sportom. Želio sam to i mnogo ranije, ali niti je bilo prilika, a nije baš bilo niti želje. Međutim, 1992. sam procijenio, zbog određenih okolnosti, da je vrijeme početi se baviti nekim sportom da bi sačuvao zdravlje, i fizički, i psihički. Prvih par godina sam igrao u Zagrebu, slijedećih 7 godina u Moskvi (gdje sam živio i radio), a potom u Briselu, od 2000., gdje dijelom vremena živim i danas. Nisam bio baš neki igrač, nikad nisam završio pravu tenisku školu, ali za rekreaciju je meni bilo dovoljno. Tenis me spašavao od napornog rada i intezivnih putovanja. Skoro 20 godina sam imao u prosijeku najmanje 2 avionska leta tjedno. Američka firma ti osigura uredan život, ali i traži uvijek više nego je tvoj maksimum. Iscrpljuje te, polako ali sigurno.

U Briselu mi je skoro cijelo vrijeme partner bio Sami, inžinjer u velikoj tvornici i rukovodilac visokog ranga. U početku je on bio bolji i skoro uvijek pobjeđivao. Ja sam napredovao i počeo češće pobjeđivati. Generalno, bili smo na istom nivou. Kako smo oba bili ambiciozni, kao i u biznisu, natjecateljski duh je bio sve žešći. Godinama smo jedva čekali kraj tjedna da uživamo igrajući tenis. Međutim, cijelo vrijeme smo imali ozbiljan problem. Poslje igre smo išli u kafić. Ja bi naručio pivo a Sami, iz objektivnih razloga, čaj. Tenis bez piva poslije i nije baš nešto.

Nakon petnaestak godina igranja ja sam počeo gubiti skoro svaki meč, potom svaki set i na kraju svaki gem. Sami je uživao u pobjedama, a ja sam počeo razmišljati koji je uzrok toj promjeni. Kupio sam najskuplji reket i najskuplje tenisice. Nije pomoglo. Zaboravio sam što u bordelu treba prvo promjeniti. Jednom sam zamolio Samija da obrati veću pažnju na moju igru i da mi kaže gdje griješim. Kažu da se tenis ne može zaboraviti igrati, kao i vožnja bicikla. Sami je odmah odgovorio: “Branko ti na svaku loptu kasniš jednu do dvije sekunde.“ Dobio sam precizan odgovor zbog čega gubim svaku igru. S vremenom mi je postalo jasno da mu više nisam interesantan partner. Bio je, i ostao, pravi prijatelj i dugo je izdržao igrati za njega potpuno nezanimljiv tenis. Uskoro su se počeli javljati čudni simptomi, postao sam nesiguran na nogama i sve teže hodajući držati ravnotežu. Uzeo sam pauzu od nekoliko tjedana. Potom sam igrao s poznanikom iz Zagreba. U prvom setu sam na terenu pao i ozljedio rame. Mislio sam da je pad bio slučajan. Ali kada sam pao drugi put bilo je jasno da ne mogu nastaviti. Poznanik mi je pomogao da se dignem, bilo mu je neugodno. To je bio kraj mom tenisu. Skupi reket čuvam i danas, a vrlo skupe tenisice nosim kada orem i špricam vinograd.