26. Završna riječ
Dvadeset i pet objavljenih postova nije bilo jednostavno složiti. Posebno jer su bili svaki tema za sebe, a opet tematski povezani. Pored toga, nije bilo jednostavno donijeti odluku i pisati javno o vlastitim poteškoćama. Ali, namjera je bila jasna: pomoći nekome na osnovi vlasitih iskustava. Koliko sam uspio ne znam. Bilo je nekoliko vrlo zahvalnih komentara. Ako sam bar malo pomogao jednoj osobi, ja sam svoj cilj ispunio.
Tko su pratitelji stranice? Pratitelje stranice dijelim u 3 grupe. Prva grupa su rodbina, bliža i dalja. Bliža rodbina je većinom znala da imam problema, posebno s govorom. Kroz objavljene postove su saznali detalje i naučili nešto o bolesti. Dalja rodbina ili nije znala ništa o mojim problemima ili samo površno. Sada znaju detalje. Druga grupa su prijatelji i poznanici. Veliki broj ih je s interesom pratio postove i čekao petak da se objavi novi. Sada znaju o čemu se radi i ne moram započinjati razgovor s rečenicom: nisam pijan, imao sam blagi moždani udar (to je bilo najjednostavnije objašnjenje). Treća, i najvažnija, grupa su oboljeli od raznih neuroloških bolesti. Nitko se nije javio s dijagnozom progresivna supranuklearna paraliza (PSP). Ili ih u našoj regiji nema, u što sumnjam, ili nema potvrđene dijagnoze. Javilo se nekoliko pratitelja koji su opisivali svoje simptome i ja vjerujem, na osnovi onoga što su napisali, da bi mogao biti PSP. Veliki je problem što naši liječnici neurolozi nemaju iskustva s PSP jer je bolest vrlo rijetka. Naposljetku, neka mi se oprosti, ali ima i onih neurologa koji nemaju dovoljno znanja o PSP. Dodatni problem je i često zastarjela dijagnostička oprema koja ne pokazuje detalje promjena na mozgu. Kod PSP nalaz je vrlo specifičan i otkriju ga samo iskusni neurolozi koji imaju na raspolaganju vrhunsku opremu. Od oboljelih najčešće su se javljali s dijagnozom multiple skleroze. Općenito, ova zajednica je dobro organizirana i vrlo aktivna na društvenim mrežama. Dosta komuniciraju i uvelike se potpomažu savjetima i vlastitim iskustvima. Javljali su se i oboljeli od Parkinsonove bolesti. Aktivni su na društvenim mrežama, povezani su i pomažu se međusobno.
Kako dalje? O samoj bolesti sam napisao dosta informacija parteći ih sa svojim simptomima i vlastitim iskustvima. Nastojao sam to prikazati popularno, ponekad i s malom dozom humora. Ovog tipa postova dalje neće biti. Ubuduće ću pisati i opisivati pojave koje su vezane za moju bolest u sadašnjem vremenu. Sve što pronađem u literaturi, a što budem smatrao interesantnim, također ću napisati. Ali to neće biti regularno svaki petak. Naravno, vježbe ću i dalje objavljivati ponedjeljkom. Pa neka se unučad i dalje smiju. Lako je njima, oni su u rasponu od 3 do 16 godina. I ja sam se smijao u tim godinama svakakvim glupostima. Jedan od unuka me nedavno pitao: “Dida zašto ti sporo govoriš?“ Ja sam kratko razmišljao i odlučio se na slijedeći odgovor. Na ekranu kompjutora sam mu pokazao sliku ljudskog mozaga, objasnio mu da ima puno raznih centara za pojedine radnje, pokazao mu gdje je otprilike centar za govor, kakve se promjene dešavaju i koje su posljedice. Upijao je svako slovo moje priče. Sam Bog zna što se danas vrti u njegovoj osmogodišnjoj glavi kada me sluša kako sporo govorim. Međutim, ohrabri me moja unuka: “Dida, najvažnije je da ti ne pričaš gluposti.“ Još konkretniji u svojim razmišljanjima su njezini ćaća i stric, moji sinovi: važno je da još možeš raditi u vinogradu i da uživamo u tvom vinu.
Nedavno sam bio u jednoj ustanovi. Mladom čovjeku sam počeo govoriti zbog čega sam došao. U jednom trenutku me neobično pogledao i ja sam se odlučio da mu kažem rečenicu koju sugovorniku u zadnje vrijeme često kažem: “Oprostite, nisam pijan. Sporije govorim jer sam imao moždani udar.“ On me s olakšanjem pogledao i kaže: “Nema problema barba, i ja mucam.“ Svatko ima neki problem.