14. Pregled kod “profesora za mozak“
Na ovaj pregled sam išao sa strahom, prvi put. Nitko do sada nije izričito, sa sigurnošću potvrdio moju dijagnozu. Što ako je profesor potvrdi? Znao sam komu idem jer sam u internetu našao informacije o ovom liječniku. Pročitao sam nekoliko njegovih znanstvenih radova. Brzo sam odustao jer sam malo razumio. Međutim, jedan podatak sam dobro razumio. Profesor je u svjetskoj literaturi citiran više od sedam tisuća puta. Da ponovim, predaje na dva fakulteta i šef je klinike u ogromnoj bolnici.
Kao obično, na pregled smo žena i ja došli pola sata ranije. Čekali smo u čekaonici ispred vrata gdje je pisalo liječnikovo ime. U točno zakazano vrijeme za moj pregled iz ordinacije je izašao čovjek u trapericama i majici. Obradovao sam se da je izišao pacijent i da sam ja sad na redu. Međutim, čovjek kaže: “Gospodin Lugović, izvolite“. Uhvati me pod ruku, uvede u ordinaciju i predstavi se imenom. To je bio profesor za mozak. Pregled je počeo uobičajeno za neurološke preglede. Sad imam već iskustva. U toku razgovora sam primjetio da profesor zna nešto o meni. Govorio je o mojoj profesiji, o farmaceutskoj industriji gdje sam radio i čak je spomenuo moj znanstveni rad. U jednom trenutku sam ga prekinuo: “Oprostite, kako vi to znadete?“ On odgovori: “Potražio sam u internetu i pronašao vaš životopis. Bilo mi je interesantno pa sam pročitao nekoliko stvari o vama.“ Pregled i razgovor su trajali dugo. Pitao me da li smije pozvati moju ženu u ordinaciju. Pristao sam. Bilo bi mi bolje da nisam. Žena me osramotila kod doktora. Između ostalog rekla je doktoru da ja sve češće plačem kad gledamo film. Ja, seljak iz Bilica, s kamena, kome bi ja priznao da plačem. Samo te tvoji najbliži mogu tako osramotiti.
Podrobnije sam ovdje opisao odnos ovog liječnika prema pacijentu. To me podsjetilo na jedan pregled u Zagrebu. Imam povišen krvni tlak pa me obiteljski liječnik, između ostalog, poslao na pregled srca ultrazvukom. Čekao sam na pregled nekoliko mjeseci. Unaprijed je bio određen dan i sat pregleda. Prilično sam discipliniran te sam došao u dogovorenu ordinaciju petnaestak minuta ranije i u čekaonici zatekao 6-7 pacijenata koji su također bili naručeni za ultrazvučni pregled srca. Pitam jednu gospođu kada ste vi naručeni i ona mi odgovori u 9 sati. Pitam slijedećeg kada ste vi naručeni i on mi odgovori u 9 sati. Svih nas 7-8 je bilo naručeno u isto vrijeme, u 9 sati. Naravno, bilo je na izobilje razloga za pravljenje šala u ovom veselom društvu. Međutim, veselje nije dugo trajalo. U 9.30, liječnik nije počeo s pregledima. Već je bilo i 10 sati ali ništa od naših pregleda. Nervoza u čekaonici je rasla, ali se nismo mogli nikome obratiti. Vrata ordinacije su bila zaključana. Jedna meni nepoznata osoba je bez riječi prošla kroz čekaonicu, otključala vrata ordinacije, ušla i s nutarnje strane zaključala vrata. Netko od pacijenata je šapnuo: “To je doktor.“ Točno u 10 sati i 20 minuta medicinska sestra, koju nismo vidjeli kada je ušla u ordinaciju što znači da je otprije bila unutra, otvorila je vrata, a iz ordinacije se čuo prilično prodoran glas: “Lugović“. Ušao sam u ordinaciju i ugledao liječnika kako sjedi za stolom. Liječnik mi je, sada već blažim tonom, rekao da sam ja novi u toj ambulanti pa će mene prvog pregledati. Svi ostali pacijenti se pregledani kasnije po sam Bog zna kakvom redosljedu.