22. Tricikl

Dvadeset i pet godina, odnosno dvadeset i pet ljeta, ranim jutrom sam biciklom odlazio u Vodice na tržnicu i ribarnicu. Tih 3 kilometra u jednom pravcu dobro mi je došlo kao jutarnja vježba, a moji ukućani, psebno mladi naraštaj, nije nikad razmišljao otkuda ujutro svježe pecivo i kruh, svježe voće i povrće, a često i plava morska riba. Međutim, u ljeto 2017. godine taj se običaj promijenio. Problemi s održavanjem ravnoteže, koje sam ranije opisao u 4. postu, vidno su se osjetili prilikom vožnje bicikla. Nisam više bio siguran. Nedostatak sam nadoknadio odlazeći automobilom, ali to nije bilo isto. U srednjoj školi sam vozio bicikl 4 puta dnevno po 6 kilometara u jednom pracu, od kuće do škole, ujutro praksa, a popodne nastava. I tako 4 godine. Bicikl je inače bio prijevozno sredstvo u obitelji. Autobus je vozio rijetko, a vozni red je bilo teško uskladiti sa školskim obavezama. Teško mi je bilo prihvatiti činjenicu da ga najednom ne mogu voziti. To su primjetili u obitelji pa su sinovi došli na ideju da mi kupe tricikl. I investirali su. U početku nisam bio oduševljen, ali sam se bolje osijećao već nakon prve vožnje. Vožnja bicikla i tricikla je sasvim drukčiji osjećaj. Opet sam bio pokretan, ali se više ne usudim ponovno na tržnicu niti ribarnicu. Sinovi sada sami moraju u kupovinu vjerojatno razmišljajući kako su napravili investiciju bez pokrića. Provozam se ja do obližnje prodavaonice. Imam osjećaj da ponovno vozim bicikl, ali to je sasvim drugi osjećaj. Uostalom, niti godine nisu kao one u srednjoj školi.