11. Počeo sam redovno vježbati
Čekajući godinu dana do slijedećeg MR snimanja nisam sjedio i čekao što će sudbina donijeti. Bilo mi je jasno da je dijagnoza, ako je točna, bila ozbiljna. Znao sam da će borba biti teška i dugotrajna. Isto tako sam znao da će moja upornost sada, kao nikad do sada, biti od pomoći.
Razmišljao sam što će desiti s mojim mišićima. Put inervacije mišića je poremećen, ako ih ne koristim rezultat je logičan, atrofija odnosno propadanje mišića. Atrofija mišića nogu znači invalidska kolica. Atrofija mišića ruku znači nemogućnost da vodim brigu sam o sebi. Atrofija mišića jezika i usne šupljine znači nemogućnost govora i gutanja. Sve zajedno znači ne baš ugodni posljednji dani i sigurna smrt. Zbog toga sam zaključio jedino logično. Vježbanje. Isto tako sam znao da fizička aktivnost umnogome utječe na mentalno zdravlje što kod nervih bolesti ima posebno značenje.
Prvo sam počeo pretraživati po internetu i pronašao zapanjujuće mnogo informacija što vježbati, kada i kako. Nisam bio siguran da su sve u internetu preporučene vježbe stručno medicinski opravdane, ali to mi nije bilo važno. Iznenadilo me kada sam pronašao vježbe mišića lica i jezika koje rade glumci. Kako sam već imao problema s govorom, odmah sam počeo s tim vježbama. Kasnije sam te vježbe nadopunio s vježbama koje sam radio s logopedom. Sada već skoro 2 godine svako jutro pola sata vježbam mišiće jezika, lica i gutanja. Uporno. Da li je govor bolji ne znam, ali sam siguran da nije mnogo gori. Po preporuci logopeda imam napisan tekst koji čitam svakih malo i snimam vrijeme čitanja. Tako pratim da li govorim sve sporije ili ne.
Pored navedenog, počeo sam s klasičnim vježbama nogu i ruku. To su one vježbe koje smo naučili još u osnovnoj školi na satu fizičkog odgoja (ne znam kako se to danas naziva, ako djeca uopće vježbaju). Pored toga počeo sam hodati sa štapovima za hodanje (north walking). Ova vježba je posebno dobra jer istovremeno rade noge i ruke. Ja obično hodam 2-3 puta tjedno po 5 kilometara. Za vrijeme ljetnih mjeseci hodam sa štapovima uz more svako jutro 5 kilometara. Kasnije sam ove vježbe nadopunio s tzv. neuro vježbama. Ja ih tako zovem jer sam ih naučio vježbajući s fizioterapeutom posebno specijaliziranim za neurološke bolesnike.
Danas vježbam redovito svaki dan, u prosjeku najmanje sat vremena dnevno, ponekad i do dva sata kombinirajući vježbe. Neke vježbe sam modificirao prema svojim potrebama i mogućnostima, a neke i sam izmislio na osnovu vlastitog iskustva. Spomenute vježbe ću kasnije detaljno opisati te ću ih snimiti kamerom kako ih ja izvodim. Mislim da bi na ovaj način mogao pomoći bolesnicima s neurodegenerativnim bolestima. Također, mislim da bi mnoge od vježbi koje ja radim pomogle svim starijim osobama. Kao što sam ranije kazao, neka svatko sam procijeni kada je došao u kategoriju starijih.